Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Uvod u Hi-Fi tehniku Bojan Ivančević
Prikazan je utjecaj prostorija, zvučnika, pojačala itd. na kvalitetu reprodukcije glazbe. Obrađeni su pojedini uređaji i sustavi.
Doživjeti glazbeni ugođaj u vlastitom domu bilo je gotovo uvijek moguće. Koštane zviždaljke predstavljale su našim precima iz prethistorijskog doba važan muzički instrument, slično kao i klaviri ili violine obrazovanih građana 19. stoljeća. Međutim, glazbu u vlastitom domu valjalo je stvoriti vlastitim sposobnostima ili imati financijske mogućnosti za iznajmljivanje glazbenika. Vrlo su rijetki bili muzički automati, koji su gotovo svi radili na mehaničkom principu. Godine 1879. pronalaskom fonografa Thomasa Alve Edisona postavljen je kamen temeljac za tzv. konzerviranje zvuka u svrhu kasnijeg reproduciranja. Međutim, tek kad je Emil Berliner preradio fonograf u poznati gramofon s lijevkom, postalo je moguće snimati, konzervirati glazbu, snimke umnožiti i staviti na raspolaganje širem krugu ljudi bez obzira na vrijeme i prostor. Dakako, tadašnji postupak snimanja je bio složen, skup i kvalitativno loš.
Usprkos postupnim poboljšanjima u kvaliteti snimanja i reproduciranja, a i novoj, veoma važnoj dimenziji prenošenja informacija i glazbe u obliku bežičnog prijenosa s pomoću radija (u dvadesetim godinama ovog stolje- ća), nije bilo temeljnih promjena do druge polovice 20. stoljeća. Tek u pedesetim i šezdesetim godinama tehnički i industrijski razvoj omogućio je da se reproducirana glazba oslobodi pogrdnih naziva (bezvrijedne muzičke konzerve) i da se uvede sada već svjetski poznati pojam high fidelity. Taj engleski izraz (sada pojam) znači otprilike »visoka vjernost«, tj. nastojanje da se snimljena zvučna informacija reproducira što sličnije originalnoj. Pojam high fidelity je, usprkos svojoj vrlo čestoj upotrebi, donedavno objektivno označivao zapravo samo stanje i dostignuće u tehnici u pojedinom trenutku, a ne i uistinu visokokvalitetnu reprodukciju zvuka. Današnja definicija pojma »hi-fi«, s obzirom na njegovu relativnost, zapravo bi bila slijedeća: »visoka vjernost« (hi-fi) je postignuta ako se zvuk, proizveden od uređaja za reprodukciju, ne može razlikovati od originalnog zvuka u studiju za snimanje niti uz direktnu usporedbu, nego samo egzaktnim mjerenjima.
Tu definiciju međutim treba djelomično ograničiti, i to stoga, što se danas u tonskim studijima nastoji korigirati zvučne snimke tj. dati im individualni prizvuk, dopadljive efekte, eliminirati akustičke neprikladnosti studija itd., te je u takvom slučaju teško ocijeniti kvalitetu reprodukcijskog uređaja direktnom usporedbom.