Hvala. Na upisanu e-mail adresu dobiti ćete obavijest kada proizvod ponovno postane dostupan.
Greška! Provjerite unesene podatke.
Prosjaci i sinovi 1.dio Ivan Raos
U jednoj tražbini Ivan Raos opisuje svoj curriculum vita u duhu duhovi-tog autoironičnog naprzice. Piscu sve predstavlja predmet dostojan pera, a kako ne bi to bio vlastiti ži vot što ga je proživio, možda ne uvi-jek po svojoj volji, ali zato na vlastiti račun. Rodio sam se u Medovu Docu 1. siječnja 1921. Rodila me težakinja pok. Mare rod. Cvitković. Dijete sam ljubavi, začeto prije braka. Načinio me na kominu dida Buje otac Petar, koji bijaše pokućarac sve do 1927. kad se zaposlio kao strojar i sve osoblje u mlinici na Lovreču, gdje ga ubiše i ognjem sazgaše Talijani i četnici 1943. Pučku školu (pet ra-zreda) jutrom sam pohadao u šest kilometara udaljenu Grabovcu, a po-podne tjerao kravu bušicu na oskudnu kamenjarsku pašicu. Otac odluči da me proizvede zvede u gospodi-na, da me pošalje u velike škole (za siromaha nije velika izbora: crno ili crveno), pa mi širokogrudno ponudi da izaberem što mi drago: joli u po-pe, joli u ovicire, pa biraj što ti srce želi! Izabrah crno. Tako provedoh šest godina u Biskupskom sjemeni-štu i gimnaziji u Splitu. Onda me 1938. izbacilo zato što sam sa svo-jom bivšom učiteljicom gledao film o prokletniku Zoli: Optužujem.... Tako oduševljen Zolinom bitkom za Dreyfusa, i sam postadoh Dreyfu-som! Rs, k ovcamal ne bi tako... ...Maturirao sam 1940. izdržavajući, se uglavnom sam (držao sam repe- ticije lijenim a bolje stojećim daci-ma, bio nosač i dostavljač ne po-licijski sudoper i pomočni kono-bar u rodakovu stjeničavu hotelčiću, gdje sam besplatno spavao s nauč-nikom, izvrsno sam ručavao u Pu-čkoj kužini plaćajući objed bonovi-ma Crvenog križa, a večeru sam i cigaretu, kako rekoh, zaradivao..." Ovdje se jedan zanimljiv životopis ne prekida, naprotiv on se polako počinje uvlačiti u napisane stranice njegovih djela.
Dalmatinska Zagora, odnosno Imot-ska krajina dobila je u Ivanu Raosu svog istinskog rapsoda: pjesnika I povjesnika. O tome svjedoči najbolje roman-kronika Prosjaci i sinovi u kojem on slika lokalni kolorit i bilježi autenti čan žargon, svojih junaka. Vadeći iz ostave mitskog i vlastitog sjećanja žive i univerzalne slike ili makar op-sjene vlastite mašte, pripovjedač vješto, poput tvorca velike freske rekonstruira sliku o životu i karakte ru ljudi koji se iz dana u dan moraju boriti protiv siromaštva, škrte priro-de, raznih neprijatelja. Tako je nastala saga o ljudima koji kruh svoj jedu s ramena, što će reći: isprva iz prosjačke torbe, jer im pro-sjaštvo bijaše jedini zanat, a zatim iz galantarskog kovčega s kojim za-raduju svoj pokučarski kruh. No da bi doista preživjeli moraju se sa ži votom svakodnevno boriti, a kako im je jedino dostupno oružje luka-vost, upravo njoj zahvaljujući Raos je uspio stvoriti galeriju likova i niz pustolovina u kojima sve te značaj ke postaju pokretači romanesknog zbivanja. Tema prosjaka nije nepoznata u svjetskoj književnosti i uvijek je po-vezana uz likove pučkih mudraca, prepredenih lukavaca i zmaknirepa. Njihovoj bogatoj svjetskoj galeriji u kojoj uz lukavog lisca iz basni ili francuskog istoimenog srednjevje-kovnog romana, Lazarilla de Torme-sa iz Spanjolske, francuskog Gillesa Blasa, Tilla Ulenspiegela, Petrice Kerempuha, pa sve do dobrog vojni ka Švejka Raos dodaje dva svoja re mek djela: lik Kikasa, te njegova unuka Matana narečenog Potrka. Ovaj liber vagatorum, prava je naša pučka hrvatska prosjačka opera u kojoj pratimo život i neobične pu-stolovine jedne obitelji profesional-nih prosjaka, ali i svojevrsnih umjet nika života.