Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Jakovljica Nenad Šepić
Penjali su se polako, opanci su im ve? bili poderani, osje?ali su na tabanima svaki oi?1triji kamen i Jakov je razmii?1ljao kako mu je dosta putovanja i da je vrijeme negdje se skrasiti. Bio je Jakov srednje visine, ali zdepast, bez struka, jakih ruku obraslih sijedim dlakama. Na njegovu bradom obraslom licu izdvajao se kukasti nos i svijetloplave o?i. Iako u i?1ezdesetim godinama bio je joi?1 dovoljno snai?1an, ali je po?eo osje?ati umor i?1to se o?itavalo u tome i?1to je ?im bi ugrabio priliku zadrijemao, dodui?1e samo na trenutak, ah ipak dovoljno da povrati snagu. Djeca su ga poi?1tovala na nekakav grub na?in i bespogovorno mu se pokoravala. No on to nije iskorii?1tavao, nikada ih ni kao male nije tukao, a opet su ga slui?1ali. Promatrao ih je sada kako hodaju ispred njega. Bili su kri?1ni i visoki, pogotovu Matija koji je s lako?om obavljao i najtei?1e poslove. Ponosio se s njima i po?eo razmii?1ljati o tome kako bi bilo do bro da im tu u Istri na?e dobre i?1ene, da ih poi?1eni i nadao se da ?e imati brojne unuke, da ?e se njegovo stablo prui?1iti daleko u budu?nost. Mislio je o sebi kao o Mojsiju koji dovodi svoje pleme u obe?anu zemlju. Ali se i bojao, nije znao i?1to ga ?eka, nije znao i?1to im se moi?1e dogoditi, vodio je svoju obitelj u posvemai?1nu neizvjesnost.