Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Posebna ponuda 2+1 gratis
INDEKS STRAHA Robert Harris
Njegovo je ime brižljivo skriveno od javnosti, ali u uskim kružocima superbogataša dr. Alexander Hoffmann je legenda: znanstvenik-vizionar čiji računalni softver pretvara u zlato sve što dotakne. Nakon što mu je u CERN-u obustavljen projekt, on je na svoju ruku razvio revolucionarni oblik umjetne inteligencije koji predviđa pomake na financijskim tržištima s jezovitom točnošću. Algoritam je temeljen na indeksu straha. Hoffmannov ulagački fond sa sjedištem u Ženevi zarađuje milijarde.
No u osvit 6. svibnja 2010., dok znanstvenik i supruga spavaju, uljez se probija kroz sofisticirani zaštitni sustav njihove palače na obali Lemanskog jezera. Tako započinje snomorica paranoje i užasa: sati protječu u vrtoglavom nizu događaja dok dr. Hoffmann očajnički pokušava otkriti kakav ga to zlokobni neprijatelj želi uništiti. Njegova ga potraga prisiljava da se suoči s najdubljim pitanjima o tome što znači biti čovjek. Do trenutka kad se na Ženevu spusti noć, svjetska će financijska tržišta biti u metežu, a Hoffmannov – i naš – svijet izmijenjen zauvijek.
MUKE PRAVOG POLICAJCA Roberto Bolano
Projekt "Muke pravog policajca" započeo je krajem osamdesetih godina i trajao sve do Bolanove smrti. U pismu iz ’95., on komentira: "Već nekoliko godina radim na romanu "Muke pravog policajca" i to je MOJ ROMAN. Protagonist je udovac u dobi od 50 godina, sveučilišni profesor, kći mu ima 17 godina, odlaze živjeti u Santa Teresu, grad u blizini granice sa SAD-om. Osamsto tisuća stranica, suludi zaplet koji nitko neće uspjeti shvatiti." Posebnost ovoga romana je u tome što uključuje elemente iz drugih autorovih djela, od zbirke priča "Telefonski pozivi" do romana "Divlji detektivi" i "2666" pa ovdje ponovno srećemo Amalfitana, njegovu kći Rosu i Arcimboldija.
ATELJE POD MOREM Vlatko Ivandić
Pokazao joj je kamo da odloži odjeću i navukao zastore. Nije mu djelovala ni zbunjeno ni uplašeno, više kao da joj nije prvi put da će nekom pozirati. Odgovaralo mu je to, dovoljno je sam bio zbunjen i uplašen što će prostor u kojem je uvijek bio sam, dijeliti s nekim čiji kip mora izraditi. Odložila je odjeću na stolicu i vođena njegovom rukom, otišla na sredinu prostorije gdje je on ranije tog jutra, preko hladnog betonskog poda, rasprostro spužvaste prostirke za more i plahtu. Odmaknuo se od nje i pogledao je. Ako je posljednja dva dana i pomislio da ju ipak treba vidjeti bez odjeće prije zaključnog dogovora, više nije imao nimalo sumnji. Žena kakvu je tražio, stajala je pred njim.