Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Đurđevak Prežihov Voranc
Na kraju polja bila je mračna uvala koju su nazivali Paklom. Pakao je bio tako pust neprijatan da se čovijeku koji bi slučajno ušao stezalo srce od straha. Trava u uvali nije bila bog zna kako bujna, ali je bilanaročito sočna a stoka bi u njoj rado pasla. Dječak otkako je znao za sebe, bojao se tog mjesta. Sama pomisao na to ime ga užasavalo. Jednog dana otac je dječaku zapovjedio da odvede stoku na ispašu u Pakao. To mu biješe strašan zadatak s obzirom da je imao ni punih šest godina te poče da plače. VIdjevši to otac se, obrecnu na njega i otjera ga rekavši: - Pa u tom paklu nema vragova. Hajde na pašu.
Majka se sažali na njega te ga poče tješiti: - Vidi, pa on se boji pakla - rekla je ocu. Sa velikom zebnjom čučao je na dnu Pakla i nije se smio pomjerati. Kada nije mogao izdržati plačući poče bježati iz uvale. Došao je na mjesto gdje su otac i majka orali. - Šta ti se dogodilo? - začudio se otac. - Izgubio sam stoku, svu stoku...
Otac je potrcao prema Paklu, sa dna uvale ugleda stoku. Svativši uzrok njgove laži, razljutio se uhvatio ga za kosu gurnuo preko ruba a ovaj se skotrlja niz strmninu. Dugo se tresao i nije mogao da se smiri. Jadan i očajan čekao je kraj paše. Više ga nisu primoravali da vodi stoku u uvalu koja ga je ispunjavala užasom i strahom. Jedne subotnje večeri majka je poželjela odnijeti đurđevak u crkvu ali ga više nije bilo, možda je poneki ostao u Paklu. Dječak dugo te večeri nije mogao da zaspi. Narednog jutra se probudio i veoma tiho na prstima izašao iz kuće. Krenuo je u uvalu da traži đurđevke. Nađe u uvali čitave rukoveti i poče ih brzo brati. Vračajući se putem kući nije se smio ni osvrnuti. Ugledavši majku na kućnom pragu nosivši đurđevke topio se od sreće i neizmjernog oduševljenja. Njeno lice ozario je blažen osmijeh pružila je ruku, pogleda dječaka. Oči su mu bile pune teških suza zbog straha koji je savladao. Ona je svatila njegovu žrtvu te ga blago i nježno pomilova po kosi.