Stablo pjesama : Osobna antologija (1992. - 2012.) Abdellatif Laâbi

Name: Stablo pjesama : Osobna antologija (1992. - 2012.) Abdellatif Laâbi
SKU: CK-4
Price: 12.6 EUR
Availability: InStock
Rating: 5 (100 reviews)

Šifra: CK-4

Dostupnost artikla: Artikl je dostupan

Autor	Abdellatif Laâbi
Uvez	Tvrdi
Izdavač	V.B.Z
Godina izdavanja	2019
Stranica	244
Stanje	Novo

12,60 €

Najniža cijena u zadnjih 30 dana: 18,00 €

Dodaj u košaricu

Odabrana opcija trenutno nije dostupna

Rok isporuke: Odmah

Cijena dostave: 1,00 €

Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad: 53,00 €

Stablo pjesama : Osobna antologija (1992. - 2012.) Abdellatif Laâbi

Antologijska zbirka „Stablo pjesama“ izbor je iz poezije Abdellatifa Laâbija, jednog od najznačajnijih suvremenih marokansko-francuskih pjesnika, dobitnika prestižnih nagrada Goncourt za poeziju (2009.) te Velike nagrade frankofonije Francuske akademije (2011.). Izbor obuhvaća stihove iz devet pjesničkih zbirki objavljenih u razdoblju od 1992. (Sunce umire) do 2012. godine (Zona turbulencije) te je prvo autorovo djelo prevedeno na hrvatski jezik.

Iako nakon višegodišnjeg boravka u marokanskom zatvoru i odlaska u egzil Abdellatif Laâbi ispisuje stihove na francuskome jeziku, u njima je svejedno prisutan arapski duh i duša, kako kroz melodiju, tako i kroz teme kojih se dotiče. I dok s nostalgijom, ali i kritički piše o svojemu (postkolonijalnom) Maroku, o emocionalnim ranama i svemu što je ondje bio prisiljen ostaviti, uključujući i materinski jezik, ovaj izrazito humanistički orijentirani pjesnik prije svega progovara o čovjeku, o potrebi poštivanja ljudskog dostojanstva i ljudskih sloboda, kao i o nužnom pružanju otpora svakoj vrsti tiranije i barbarstva. Neumoran je zagovornik kulture dijaloga i dijaloga među kulturama, a za sebe kaže: „Ne smatram se ni Arapinom ni Francuzom. Ja sam građanin svijeta; most.“

Laâbijeva poezija, kojoj su inherentni izgnanstvo (geografsko, političko, jezično), nomadizam i margina, itekako je svjesna apokaliptične svakodnevice u kojoj čovjek srlja u propast povlačeći za sobom cijeli planet. Ipak, tom su propadanju dragocjena protuteža život, nada i ljubav, a konačno i sama poezija kao „način usklađivanja instrumenata duše“.