Autori, slovenski i hrvatski istraživači nakladništva, objelodanili su djelo koje će ne samo obavijestiti o nakladništvu, tiskarstvu i nakladničkim djelatnostima u današnje vrijeme te o povijeti nakladništva i knjige, već podastrijeti problematiku izdavaštva u raznim društvenim konstelacijama, od prvotnih izdavačkih pokušaja i projekata do izdavaštva u socijalističkoj Sloveniji i Hrvatskoj, a napose u vremenu tranzicije. Knjiga obuhvaća pravne i ine zakonitosti u izdavaštvu Slovenije i Hrvatske, njihovu novovjekovnu genezu te bitne odrednice.
Knjiga napisana iz pera dugogodišnjih urednika, djelatnika u izdavaštvu, donosi neposredna iskustva i spoznaje o nakladništvu u doba tranzicije.
U središtu interesa uredničkoga dvojca Nives Tomašević i Mihe Kovača nalazi se sudbina knjige pred izazovima novih medija i globalnoga tržišta. Autori se bave sudionicima u proizvodnji fenomena knjige, od autora i autorskih prava do urednika i čitatelja, osvrću se na tranziciju u hrvatskim i slovenskim izdavačkim divovima. Knjiga promatra fenomen „knjige“ kao proizvod nakladničke industrije u suvremenim tranzicijskim procesima te daje uvid utjecaja globalnog tržišta na tranziciju u percepciji kulture, kao i samog izdavaštva.
Uz pregled nakladništva u Hrvatskoj i Sloveniji, autori nakladništva ovih dviju zemalja uspoređuju s izdavaštvom u Velikoj Britaniji i Americi. Upozoravaju i na nove trendove u nakladništvu, prije svega na izazove oblikovane u elektroničkoj knjizi, ali i na utjecaj prodora kineske tiskarske industrije na europsko i svjetsko tržište.
U posebnom poglavlju autori donose značajke „knjige“ kao kulturnoga kapitala, te na razloge koji čitatelje upućuju čitanju. Posebno se osvrću na „lijepu književnost“ i njezinu korelaciju s književnom ponudom i promocijom.
Tekstovi u knjizi "Knjiga, Tranzicija, Iluzija" upozoravaju na estetske, književnopovijesne i napose kulturne vrijednosti koje objedinjuje „knjiga“ kao kulturno dobro, ali istodobno i na stajalište čitatelja te ograničenja i odlike izdavačke industrije u tranziciji. Autori upućuju na načine kojima nakladništvo u doba tranzicije može očuvati razliku između knjige kao kulturnoga kapitala u doslovnom smislu riječi i knjige kao kulturnoga kapitala (kulturnoga dobra) u simboličkom smislu. Upozoravaju kako od prvoga značenja knjige kao doslovnoga kapitala nakladnik živi, a od knjige kao simboličnoga kapitala živi kultura i njezin prepoznatljiv identifikacijski sustav. Poznavanje i njegovanje ove razlike ishodišna je točka mogućnosti i odgovornosti nakladničke politike, posebice u kulturi kakva je hrvatska.