1. Bura se sprema
2. Njihov najlepši trenutak
3. Velika alijansa
4. Prekretnica sudbine
5. Obruč se steže
6. Trijumf i tragedija
Churchill, Winston Leonard Spencer, britanski političar i državnik (Blenheim Palace, 30. XI. 1874 – London, 24. I. 1965). Završio je Kraljevsku akademiju u Sandhurstu 1895. i stupio u vojnu službu. Od 1897. do 1898. kao časnik je sudjelovao u borbama protiv ustanika na sjeverozapadu Indije, a 1898., pod Horatiom Kitchenerom, u bitki kraj Omdurmana (Sudan), što je opisao u svojim prvim knjigama Povijest kopnenih snaga Malakanda (The Story of the Malakand Field Force, 1898) i Riječni rat (The River War, 1899). Napustio je vojsku 1899. i otišao u Južnu Afriku kao novinski izvjestitelj o Burskom ratu. Svojim pothvatima i dopisima s bojišta stekao je veliku popularnost. Vratio se kao ratni heroj 1900. i kao član Konzervativne stranke potkraj iste godine izabran za zastupnika u Donji dom britanskoga Parlamenta (na dužnost stupio 1901). Ubrzo je počeo napadati mnoge zasade konzervativne politike, pa se 1904. razišao s konzervativcima i prišao liberalima u vladama kojih je bio ministar trgovine (1908–10), unutarnjih poslova (1910–11) i mornarice (Prvi lord Admiraliteta; 1911–15). Kao ministar trgovine uveo je mjere za poboljšanje radnih uvjeta i uspostavio burze rada, ali je kao ministar unutarnjih poslova bio žestoko napadan zbog pozivanja vojske protiv štrajkaša u južnom Walesu (1911). Kao ministar mornarice dao je ostavku nakon neuspjele dardanelske operacije kojoj je bio jedan od glavnih zagovaratelja (1915) i otišao na Zapadnu frontu kao zapovjednik bataljuna. Na zahtjev premijera Lloyda Georgea vratio se iz Francuske i 1917. postao ministar naoružanja, a 1919–21. ministar rata i zrakoplovstva. Nakon ruske revolucije 1917. istupao je kao žestok protivnik boljševika i jedan je od glavnih organizatora britanske intervencije u ruskom građanskom ratu. Neuspjeh kampanje doveo je do njegova prelaska na čelo ministarstva kolonija (1921–22). Bio je zaokupljen britanskim interesima na Bliskom istoku, gdje se oslanjao na savjete Thomasa Edwarda Lawrencea, i problemom Palestine, gdje je nastojao pomiriti suprotstavljene zahtjeve Židova i Arapa. Na parlamentarnim izborima 1922. izgubio je zastupničko mjesto pa je započeo pisati memoarsku povijest I. svjetskog rata, koja je objavljena pod naslovom Svjetska kriza (The World Crisis, I–VI, 1923–31). Upozoravao je na opasnost od boljševizma za Veliku Britaniju, a postupno je svoje napade proširio na sve socijaliste. Ponovno se priklonivši konzervativcima, 1924. vratio se u Parlament kao »konstitucionalist« (predstavljao se kao »neovisni antisocijalistički kandidat«), ali zapravo kao kandidat Konzervativne stranke (kojoj je formalno pristupio 1925). Od 1924. do 1929. bio je ministar financija. Svojom ulogom u organiziranju vladinih mjera protiv sindikata u doba općeg štrajka 1926. navukao je na sebe neprijateljstvo Laburističke stranke i velikog dijela radništva. Od 1929. do 1939. nije bio član vlade, dijelom i zbog reputacije ultrakonzervativca, koju je učvrstio svojim otporom vladinu prijedlogu zakona o indijskoj samoupravi (1931–33) te potporom Eduardu VIII. za abdikacijske krize 1936. izazvane kraljevom namjerom da se oženi Amerikankom Wallis Simpson. Takva je njegova reputacija znatno pridonijela da su se u 1930-ima mnogi oglušivali na njegova upozorenja o opasnosti koja prijeti miru u Europi od dolaska Adolfa Hitlera na vlast i njemačkoga ponovnog naoružavanja. Oštro je osuđivao politiku ustupaka Njemačkoj i ustao protiv Münchenskoga sporazuma (1938) te zahtijevao hitno naoružavanje Velike Britanije i njezinih saveznica. Kada je Njemačka okupacijom Čehoslovačke pogazila Münchenski sporazum i kada je »politika smirivanja« Hitlera doživjela potpun poraz njemačkim napadom na Poljsku, na sam dan objave rata Njemačkoj (3. IX. 1939) uključen je u Chamberlainov ratni kabinet, vrativši se na položaj ministra mornarice. U svibnju 1940., nakon što je Njemačka u munjevitom ratu zauzela Norvešku i počela s napadom na Belgiju i Nizozemsku, što je dovelo do Chamberlainove ostavke, Churchill je sastavio koalicijsku vladu konzervativaca, liberala i laburista, u kojoj je bio premijer i ministar obrane. U svojem prvom obraćanju Parlamentu (13. V. 1940) Britancima je obećao samo »krv, patnju, znoj i suze« u obrani njihove slobode. Kada je po kapitulaciji Francuske u lipnju 1940. Velika Britanija ostala sama u ratu protiv osovinskih sila, pokazao se velikim ratnim vođom. Svojim govorima dao je moralno nadahnuće britanskom otporu nacističkoj Njemačkoj, a svojim državničkim djelovanjem odlučujuće je utjecao na strategiju vođenja rata. Dao je poticaj za stvaranje šire antihitlerovske koalicije na osnovi Atlantske povelje, a nakon napada Njemačke na SSSR zauzeo se odmah za brzu pomoć SSSR-u, s kojim je zaključio ugovor o savezu. Uspostavio je 1943. izravni dodir s Vrhovnim štabom Josipa Broza - Tita, prekinuo pomoć četnicima Draže Mihailovića, a u veljači 1944. u britanskom je Parlamentu odao priznanje Titovoj strategiji. Kao jedan od trojice velikih protagonista pobjede nad fašističkim silama, Churchill je sudjelovao na svim važnim savezničkim konferencijama. Uspostavio je čvrsto savezništvo sa SAD-om, ali zaokupljen sovjetskim ekspanzionizmom, strahovao je od američkih ustupaka SSSR-u. Unatoč slavi ratnoga pobjednika, izgubio je na izborima u srpnju 1945. Prepustivši najveći dio obveza vođe oporbe Anthonyju Edenu, posvetio se međunarodnoj djelatnosti. Putovao je i držao govore u kojima se zauzimao za stvaranje antisovjetske koalicije. U govoru u Fultonu (5. III. 1946) zahtijevao je zaustavljanje sovjetske ekspanzije i najavio početak hladnog rata (»Od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu željezna je zavjesa spuštena preko kontinenta«). U to je vrijeme pisao memoare o II. svjetskom ratu Drugi svjetski rat (The Second World War, I–VI, 1948–53), za koje je 1953. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Nakon pobjede konzervativaca na izborima u listopadu 1951., ponovno je preuzeo premijerski položaj. U travnju 1953. proglašen je vitezom, a u lipnju iste godine doživio je moždani udar. Dvije godine poslije (5. IV. 1955) povukao se s položaja premijera, a 1964. i iz Donjega doma u kojem je ukupno proveo više od 60 godina (1901–22. i 1924–64). Churchill je bio cijenjen slikar i vrstan pisac. Ostala važnija djela: Savrola (roman, 1900), Lord Randolph Churchill (I–II, 1906), Moj rani život (My Early Life, 1930), Misli i pustolovine (Thoughts and Adventures, 1932), Marlborough, njegov život i doba (Marlborough, His Life and Times, I–IV, 1933–38) i Povijest narodâ engleskoga govornog područja (History of the English-Speaking Peoples, I–IV, 1956–58).
Churchill, Winston Leonard Spencer. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 3.6.2024.
