Dnevnik netrkača Siniša Mareković

Name: Dnevnik netrkača Siniša Mareković
SKU: x45-71
Price: 3.98 EUR
Availability: InStock
Rating: 5 (100 reviews)

Šifra: x45-71

Dostupnost artikla: Artikl nije dostupan

Autor	Siniša Mareković
Uvez	Meki
Izdavač	Sport Group d.o.o.
Godina izdavanja	2022
Stranica	136
Stanje	Rabljeno / Odlično očuvano 10/10

3,98 €

Cijena 10.09.2026: 3,98 €

Proizvod trenutno nije dostupan

Dnevnik netrkača Siniša Mareković

dnevnički zapisi jedne osobe koja se sprema za polumaraton od apsolutne nule i prolazi sve ono što jedan početnik može proći – od uspona, padova, introvertnih osvrta na smisao postojanja i smisla nošenja rezervnih gaća na trening.

Kako bih vam otprilike dočarali o čemu se radi, evo njegovog prvog upisa u dnevnik, na dan kada je odlučio početi trčati.

Srijeda, 5. 10.

1. TRENING

Ipak se kreće(m)

Bila je to duga godina dana u kojoj sam uspio pronaći barem 400 razloga zašto se ne početi baviti trčanjem – od toga da je to dosadan sport, preko činjenice da nemam adekvatne tenisice pa sve do toga da to sigurno nije dobro za moja koljena. I čisto dobro mi je išla ta autosugestija dok se nisam počeo malo informirati po internetu.

Prokleti Google.

Uglavnom, nakon spomenutog kontempliranja, pala je odluka da stavim u pogon svoje atrofirane mišiće i upišem jesensku školu trčanja koja na svojim stranicama optimistično najavaljuje da će mene i ostalih stotinjak guštera pripremiti za polumaraton u Veroni. Nije da nasjedam na propagandu, ali moram priznati da mi se probudio neki dišpet prema samom sebi i odlučih reći dosta gledanju jedne sezone dnevno dragih mi serija na Netflixu – idem prema Veroni, pa kud puklo.

Najlakši dio cijele priče bili su upisi – ugodno ćaskanje s trenerima, upoznavanje novih patnika sa što-ja-ovdje-radim izrazom lica i skupljanje novih informacija glede prvog treninga.

Iskreno, sada mi se čini da je moj polumaratonski cilj više nego izvediv, ali lako je to pričati kada je jedino što si napravio da si stavio potpis na upisnicu u klub. No, ajd… baby steps.

Nisam se zadržavao i otišao sam doma meditirati i iščekivati srijedu kada je bio na rasporedu prvi trening.

I to se dogodilo. Nisam trčao za tramvajem, nije me gonila policija… trčao sam rekreativno. Da mi je netko rekao da ću krajem te godine biti na nasipu okružen gomilom “sektaša” kako ih rado zove populacija koja na nasipu provodi slobodno vrijeme šetajući pse, sigurno bi rekao da je lud. Ali eto me. Trčim. Hura?