Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Svjetlost u rudniku Šime Vučetić
Pjesmama socijalne tematike Vučetić se javio 1928. Prve su mu pjesničke zbirke (Svanuća, 1939; Pjesma Ilije Labana, I–II, 1939–40) oblikovane pod utjecajem narodne epsko-lirske pjesme Dalmatinske zagore. Pišući o zaostalim, ruralnim predjelima, vješto se koristi desetercem preuzetim iz narodne poezije. U sljedećim zbirkama, sredinom 1950-ih, napušta realističko ocrtavanje stvarnosti i progovara o duševnim stanjima i unutarnjim nemirima (Ljubav i čovjek, 1955; Čovjek u razvalini, 1956; Na svome, 1957; Rude na ogledalu, 1959). Prikazujući te pojave, poseže za nadrealističkim stilom, živom metaforičnošću, te razgrađuje narativno-deskriptivnu poetsku sliku u čistu misaonost. U zbirkama Putnik (1964) i Iza pozornice (1971) progovorio je o utjecaju povijesnih zbivanja na život suvremenoga čovjeka. Toposu zavičajnosti vratio se u pjesmama pisanima korčulanskom čakavštinom (Libro Dubaja Marusa, 1984). Ne poseže za romantičkim elementima, nego teži stvaranju poetskoga konstrukta bez ideoloških i socijalnih primjesa. U čakavskim je stihovima težio uskladiti metaforiku narodne pjesme s nadrealizmom i sa sklonošću prema metaforiziranju svijeta.
Bavio se proučavanjem čakavske dijalektalne poezije; pisao oglede i eseje (Hrvatska književnost 1914–1941., 1960; Između dogme i apsurda, 1960; Granice, 1964), u kojima se bavio suvremenim društvenim i književnim strujanjima, studije (Krležino književno djelo, 1958) i kritike (Čovjek u razvalini, 1956; Vladimir Nazor: čovjek i pisac, 1976; Ogledi o suvremenicima, 1988). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1972) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1979).